Astrologija

Astrologija je pseudo znanost koja se bavi proricanjem sudbine pojedinog čovjeka ili ljudskih zajednica iz položaja planeta i zvijezda u određenom trenutku. Razvila se uz astronomiju, kada su ljudi, zbog orijentacije u prostoru i vremenu, počeli promatrati zvjezdano nebo. Smatrajući Zemlju središtem svijeta (tzv. geocentrični nazor) i otkrivši da godišnja doba i priroda ovise o položaju Sunca, a neke prirodne pojave i o Mjesečevim mijenama, ljudi su zaključili da ta i ostala nebeska tijela moraju imati presudan utjecaj na sudbinu svakog čovjeka. Kako bi otkrili zakonitosti koje povezuju ljudski život sa zvjezdanim kretanjima, astrolozi su stoljećima prikupljali podatke o putanji planeta kroz zodijak i time znatno pridonijeli razvoju astronomije. Prilikom pogađanja sudbine pojedinca i zajednice ili predviđanja budućih događaja najčešće se koristio horoskop.

Bitno je razlikovati astronomiju od astrologije jer se astronomija bavi isključivo opažanjem i objašnjavanjem pojava izvan Zemlje i njezine atmosfere. Astrologija i astronomija nemaju zajedničke točne jedna s drugom. Naime, astrologija je pseudoznanost koja povezuje ne povezivo, tj. povezuje kretanje nebeska tijela sa ljudskim ponašanje i događajima na zemlji. Astronomija i astrologija su davno prije bile usko povezane, te su zajedničkim snagama pokušavale predvidjeti važne događaje za stare civilizacije. Astronomija zapravo jedina i može predvidjeti neke događaje jer poznavanje kretanja planeta oko Sunca može dovesti do preciznih izračuna kako gravitacija djeluje na druga tijela i njihove putanje. Daljnji razvoj astronomije je dokazao da takvi utjecaji nemaju apsolutno nikakvu ulogu u ponašanju ljudi i događaja na Zemlji.

Astronomija se prvi puta pojavljuje u Kaldeji (stari Babilon), a od tamo se proširuje na sve strane svijeta. Hipparh piše o tome kako u Kaldejci prvi promatrali zvijezda već 270.000 godina prije nego je Aleksandar Veliki došao u Perziju. Za vrijeme proučavanja astrologije Kaldejci su sastavili dokument o svim pomrčinama sunca i mjeseca. Čak su znali da sunčana godina ima 365 dana i 6 sati, a kao posljedica toga imali su kalendar sa 12 mjeseci po 30 dana u koji su umetali još 30 dana svake 124 godine.
Kaldejci su poistovjetili bogove i zvijezde, pa su tako imali tablice koje govore o miru i ratu, vojsci i kralju, bolesti i gladi, itd. Vjerovali su da planet ili zvijezda stajaćica u životinjskom krugu odlučuje sudbinom svakog čovjeka. Njihovi su astrolozi tako istraživali kako je stajala ta zvijezda u odnosu na mjesec, sunce i planete u trenutku rođenja. Nije u potpunosti poznato kako su Kaldejci sve to bilježili, ali sigurno je da su svoja znanja prenijeli drugim narodima.

U Egiptu je astrologija imala vrlo plodno tlo, pa tako danas postoje papirusi iz 1200. godine prije Krista koji bilježi sretne i nesretne dane, te što treba raditi na takve dane, a što ne. U Aleksandriji je bilo velikih matematičara, astronoma i fizičara (npr. Euklid, Eratosthene, Hipparh, Heron), ali najpoznatiji i najvažniji bio je astronom Claudije Ptolomej koji je živio oko 150. godine prije Krista. Svi su se oni bavili astrologijom pa je samim time egipatska astrologija temelj mnogim budućim astrologijskim znanjima.

Kod Egipćana, kao i kod Kaldejaca, glavnu ulogu imao je jedan planet Sunce koji je bio gospodar. Sunce je tako utjecalo na vrućinu i sušu, mjesec na vladu, Saturn na zimu, Jupiter na vjetrove, Mars na sušu i izgaranje, Venera je donosila malo vlage i malo topline, a Merkur sušu. Tako su se Jupiter, Venera, mjesec smatrali blagotvornim zvijezdama, Saturn i Mars su smatrane zlim zvijezdama, dok su se sunce i Merkur nalazili između obiju skupina.

U 4. stoljeću njom se bave grčki učenjaci u Aleksandriji, u Rimu je poznata kao egipatska mudrost, dok ju u srednjem vijeku znatno razvijaju Arapi. Mnogi vladari imali su svoje dvorske astrologe kojima su se obraćali zbog savjeta prilikom donošenja važnih državnih odluka. Tijekom 16. stoljeća astrologijom se bave gotovo svi astronomi i matematičaru, a najpoznatiji među njima je bio Tycho Brahe. Astrologija je u Europu došla s istoka, najviše iz Kaldeje i Egipata.

Astrologija nije imala akademski kontinuitet

U 16. je stoljeću Heinrich Agrippa po Njemačkoj i srednjoj Europi širio astrologiju. U svojim je djelima prikazivao stara znanja iz Ptolomejeve astronomije, filozofije neoplatonaca i židovske Kabbale. Opisivao je kako zvijezde djeluju na svakog čovjeka. S vremenom je astrologija davala odgovore na politička pitanja, smjer puhanja vjetra, uspjehu diplomatskih pregovora, itd.
Nakon što je Nikola Kopernik otkrio da se Sunce ne okreće oko Zemlje, već da se Zemlja okreće oko svoje osi i tako kruži oko Sunca, astronomija je napustila svoj geocentrični nazor na svijet. To je dovelo do toga da se Zemlju izjednačilo s mnoštvom drugih svemirskih tijela, a samim time se mijenja ovisnost čovjeka o svemirskim zbivanjima. Ovo je dovelo do toga da astrologija nije imala akademski kontinuitet nekoliko stotina godina nakon što je Kopernik otkrio heliocentrični nadzor na svijet. Promjena znanstvenog svjetonazora tako je odvojila astrologiju od znanstvenog svijeta i Crkve.

Ipak, astronomija se održala u mnogim društvenim sredinama i u prilikama koje pogoduju praznovjerju. Astrologija se i danas koristi kao izbor lake zarade na račun lakovjerne ili misticizmom očarane publike. U raznim zemljama postoje astrološki instituti za proricanje sudbine, astrološka društva, biblioteke, časopisi i novine. Danas je astrologija potpuno prihvaćena u svijetu, pa tko postoje preddiplomski i poslijediplomski studiji astrologije na Collegeu Kepler. 2001. godine na Sveučilištu Sorbonne astrologinja Elizabeth Teissier obranila je doktorsku tezu o astrologijskoj epistemologiji. Prije nje to je uspjelo jedino Patricu Guinardu, na odjelu za filozofiju, kada je obranio doktorsku tezu o astrologijski i semiotici 1993. godine. Možemo zaključiti da astrologija polako, ali sigurno postaje legitiman dio akademskog svijeta.

Astrologija u vrijeme renesanse

Renesansa je sama po sebi jedno od najkreativnijih razdoblja u književnosti i umjetnosti, a traje od 14. do 16. stoljeća. Osim u književnosti i umjetnosti, renesansa dovodi do preokreta u znanosti i filozofiji, a samim time svoj utjecaj ima i na astrologiju. U vrijeme renesanse astrologiju je moguće promatrati s više različitih aspekata.

Prije svega astrologiju treba promatrati i pratiti njezin razvoj kod dijela renesansnih mislilaca koji astrologiju gledaju kao znanost, te ju koriste kao jedan od važnih elemenata prirodne filozofije. Drugi način na koji možemo promatrati astrologiju u renesansi je u odnosu na stav Crkve prema njoj, dok se treći aspekt odnosi na praznovjerno-popularno korištenje astrologije. Tijekom renesanse astrologija se ponegdje u Europi još uvijek smatrala znanstvenim svijetom, a u drugim krajevima se smatrala nepotrebnom i štetnom jer se suprotstavljala određenim Crkvenim dogmama.

U vrijeme renesanse pojavljuju se prvi Crkveni dokumenti koji zabranjuju korištenje astrologije, a izdaje ih papa Siksto IV. Kasnije je papa Urban VIII imao pomalo drugačiji stav prema astrologiji. Naime, on je cijenio astrologiju, ali se protivio njezinoj zloupotrebi. Zloupotreba astrologije očitovala se u tome što su ludi pomoću nje željeli saznati djela slobodne volje i predviđati buduće događaje. To se prije svega odnosilo na vladare i narode koji su se previše oslanjali na astrologiju.

Tycho Brahe

Tycho Brahe je danski astrolog koji se rodio 1546., a umire 1602. godine. Jedan je od najznačajnijih astrologa koji je izgradio dvije zvjezdarnice na otoku Hven. Većinu svojih astronomskih instrumenata je samostalno izradi, a pomoću njih otkriva položaje 777 zvijezda stajačica i otkriva supernovu u zviježđu Kasiopeja (lat. Cassiopeia). 1597. godine napušta rodnu Dansku i odlazi živjeti u Prag kao astrolog cara Rudolfa II.

Na temelju podataka iz Braheovog dugogodišnjeg istraživanja i mjerenja položaja pojedinih planeta (posebice Marsa), Johannes Kepler je otkrio tri zakona nebeske mehanike te je izračunao stazu Marsa. Ti zakoni kasnije dobivaju ime po njemu i zovu se Keplerovi zakoni. Glavna Braheovo djelo je tiskano 1602. godina, a zove se „Vježbe iz obnovljene astronomije“.